Humor i zabava

   Ante Tomić KLASA OPTIMIST

Eh, tehnoseksualci. Metroseksualci. Nanoseksualci. Uberseksualci… Tko bi više upamtio na kakve se sve vrste i podvrste danas dijele muškarci. Prije je bilo lakše. U moje vrijeme za sve te uber-metro-tehno i štatijaznam postojala je jedna jedina, lijepa hrvatska riječ. Pederi. Nismo bili, kako vidite, ne znam kako tankoćutni s definicijama, a opet, ne bih rekao da je to bio nepravedniji svijet. Štoviše, ako bi bio koji da se nije sramio plakati u društvu, kao što je sada, kažu, moderno među muškim svijetom, vršnjaci su i onda poštovali njegovu naviku. Blago majci, toga bi na svekoliko veselje redovno rasplakali. Netko bi ga već susretljivo odalamio po labrnji i dopustio da se u svoj punini izrazi njegova nježna priroda. Ili da je tkogod došao u tangama na plažu, ni taj ne bi imao ozbiljnijih problema. Možda bi mu samo rastegli gaće do ušiju.

Ali, običaji se mijenjaju, emancipira se do jučer neobično ponašanje, običaji i izgled, a vas, kako je i red, nitko ne pita je li vam se to sviđa ili ne sviđa. Na volju vam je da se ne pedikirate i depilirate, imate suhu i ispucanu kosu, užasan ten i trbušne mišiće kao Ante Đapić i Ivo Lončar, no u svojoj se gubitničkoj mizeriji ne smijete rugati, a kamoli da bi u prolazu još i klepnuli nekog nakvarcanog bilmeza sjajnog od dnevne kreme za njegu lica. Ono što je nekada bilo socijalno poželjno, danas se naziva zlostavljanjem. Zaboravite, ovo više nije vaše vrijeme, otkada je zavladao perverzni običaj civilnog služenja vojnog roka, pojava džentlmena, kako ga je definiralo nekadašnje Pravilo službe, s poštucanim brčićima, očetkanim crnim špicaricama, lažnim rejbankama i češljem i ogledalcem u džepiću, zauvijek je završila u ropotarnici muške mode. Prihvatite da ste poraženi i da bi to kako vi izgledate još možda moglo proći samo kod neke razočarane kelnerice što na sajmu stoke u Vrbovcu nakupcima služi kancerogenu kotlovinu i toksične gemište.

Meni je sve to odavna jasno i ne javljam se puno, postiđeno obaram glavu kada na ulici vidim nekoga dotjeranog i u sebi se svaki put uzaludno zakunem da ću napokon kupiti neki zbilja dobar šampon protiv peruti i otići u kozmetičara na generalku. Da ću obrijati prsa, oblajhati se, izbijeliti zube i počupati obrve. Kolagenom da ću napuniti usne da izgledaju kao sočan par kranjskih. Lako je moguće da ću morati napraviti novu osobnu kartu kad završi moja preobrazba.

"A koji vam je ovo?", upitat će sumnjičavo policijska službenica gledajući moju staru legitimaciju.

"Ah, ne pitajte, to je jedan majmun."

Na svakakvu sam muku i poniženje, učini mi se gdješto, spreman za modernije, privlačnije ja. Nisam konzervativan, prihvatio bih sve novotarije. No, onda opet, drugi put prođem pokraj nekoga zastrašujuće preplanulog zemljaka i prepadnuto se osvrnem za njim, a moja žena šapne…

"Pst! To ti je metroseksualac."

"A je li? Vidiš kako se lako prevariti. Meni je, onako odoka, izgledao kao šupak."

"Nije, bilo je u novinama, baš u Jutarnjem - metroseksualac. I to jedan od viđenijih."

"A, čekaj, je li on crnac?"

"Ma, ne, nego je vjerojatno malo zadrijemao u solariju."

I tu se ja ipak pokolebam, odustanem. Jer, znate, gledajući te neke naše nešto-seksualce po društvenim kronikama, popularne televizijske voditelje i stiliste, shvatio sam da mi nikakva sauna, solarij ni teretana ne mogu pomoći. Pa čak ni plastična kirurgija. Ovakvim slučajevima, bojim se, bavi se jedna druga grana medicine. Da bi vi postali nešto-seksualac potreban je najprije složen i rizičan neurokirurški zahvat u kojemu će vam ukloniti četiri petine kore velikog mozga. Za ono što rade naši znameniti metroseksualci uistinu i ne treba mnogo više od centra za disanje i ravnotežu.

Napokon, ja sam se odlučio osvijestiti u onome što jesam. Gledao sam, dakle, prije sedam dana u ovim novinama tipologiju današnjih muškaraca i, kada se nisam našao ni u tehno, ni u retro, ni u metro sekti, shvatio da moram naći neku nišu za sebe. Razmišljao sam i razmišljao i došao do zaključka da sam ja nešto kao… nešto kao… pa, evo, na primjer… agroseksualac! Da, to dobro zvuči. Za seljake koji se ne daju obeshrabriti, za sve vas koji se, pred strašnim pritiskom okoline, malo kao i sramite onoga što jeste. Neugodno vam je kada neki napirlitani konobar pred vas stavi na sredini golemog porculanskog tanjura aranžirano malo graška s ananasom, pa glumite da vam je to super, premda vaš želudac zavija od užasa za komadom lešanog, masnog junećeg mulama sa šalšom.

E, pa ne dajte se zajebavati. Vi ste od danas jedan pošteni agroseksualac što ne troši dijetnu kokakolu, kavu bez kofeina i slično light smeće za mušku kukavelj koja šije haljinice za barbike. K vragu i žgaravica, slobodno se predajte svim nezdravim užicima i neka vam se pizdek samo usudi još jednom donijeti ananas s graškom. Znate to ćete mu reći? Ovako mu recite…

"Podaj to materi."

Dosta je pretvaranja. Ova je zemlja puna jadnih, potlačenih, dezorijentiranih agroseksualaca kojima sve novine i televizijske emisije uglas ponavljaju da bi se trebali sramiti vlastitog života, crvenog mesa i domaće rakije. U seksu govore o nekakvoj, božeoprosti, predigri. A vi preplašeno pristajete na sve da vas ne bi tko nazvao nazadnim. Ili makar glumite da pristajete. Znam ja vas agroseksualce. Pustili ste vodu nad umivaonikom u kupaonici da žena misli kako perete zube, jer ne znate kako bi joj objasnili da vi volite da vam zubi ostanu neoprani.

Budite muško, recite joj za one osobite slučajeve, usred noći kada vas probudi glad, kako je spasonosno gricnuti vlakno govedine koje se zavuklo između dva kutnjaka. I ne dajte da vas ona odvuče u kazalište na koncert slavnog talijanskog baritona. Da je bariton slavan, objasnite joj, ne bi dolazio u ovu našu zabit. I tako ćete uštedjeti od kazališnih ulaznica, da bi to sutradan pametno uložili na Liverpool protiv Intera. Vidite, to vam se čak i isplati.

Jeftino je uistinu biti agroseksualac. Ne trošite puno na hranu, a od odjeće vam trebaju samo dvije trenirke, jedna za po kući i do videoteke, a druga za na misu. Ljeti opet možete nositi neke sponzorske majice. Znate kako to danas svi dijele, dođeš oprati auto i izađeš s natpisom "Autopraonica Ferrari" preko prsiju. Dobro, istina, izgledaš kao unikatni idiot, ali opet, reklamirati nekakav "Jozo Security" ili "Poljotrgovinu Nensi" svakako je inteligentnije od pristajanja na teror skupih robnih marki na kakav pristaju drugi nešto-seksualci. Ako si već ispao budala, barem nisi morao platiti za to. Agroseksualcima su troškovi života najmanje prepolovljeni jer kupuju jako malo toga originalnog. S izuzetkom janjetine, koja mora biti domaća, i još nekoliko artikala s kontroliranim podrijetlom, sve je drugo u njihovu životu krivotvorina. Oni gledaju piratske kopije filmove, u autu slušaju piratski cede najvećih hitova Mladena Grdovića, nose piratski Reebok… mogli bi gotovo na balkonu istaknuti crnu piratsku zastavu s lubanjom i prekriženim kostima.

Pogledajte dobro, koliko je takvih oko vas. U šarenim revijama nećete naći ni slova o njima, a marketinške ih agencije preziru, makar je sasvim nesumnjivo da su oni najbrojniji, šutljiva, sramežljiva većina ovdašnjih muškaraca. Treba ih samo osvijestiti, dati im pravo građanstva, pustiti ih da iz sveg glasa kriknu…

Say it loud, I'm agrosexual and I'm proud.

Ante Tomić